Jedno od najprijatnijih iznenađenja u Horrible Bosses iz 2011. gledalo je poznata lica poput Kevina Spaceyja, Jennifer Aniston i Colina Farrell-a kao grozne šefove. Iako su igrali „strašne“ likove, učinili su da to izgleda tako zabavno. Za nastavak Horrible Bosses 2, novi redatelj / pisac Sean Anders i Co. uzimaju taj koncept i kreću se s tim, uvodeći Chrisa Pinea i Christopha Waltza kao nove "grozne šefove", čineći život nesretnim našim junacima - trojici neuspješnih šefova, ubice koje su igrali Jason Bateman, Charlie Day i Jason Sudeikis.
Screen Rant nedavno je sjeo s dobitnikom Oscara novopečenim zlikovcem Bonda 24 i otkrio koliko je zabave igrati se s nekim strašnim, zašto ga nikad nećemo vidjeti kako radi improvizirane komedije i kako će biti sljedeći Waltz / Tarantino suradnja bi mogla / trebala imati opernu kvalitetu.
Screen Rant: Je li se pri prvom prijavi skripte izdvojio prizor zbog kojeg ste se prijavili?
Christoph Waltz: Ne odmah. Bilo joj je potrebno pomoć ljudi koji su uključeni u to. Tako su pametni, visoko kvalificirani profesionalci, da bi previdjelo njihovo mišljenje zaista bi bilo blesavo, pa bi se vraćanje scenariju za koje prvo nisam mogao imati puno smisla.
SR: Pitao sam se o tome! Naročito gledajući to i gledajući kako se scenariji odvijaju, mislim da bi bilo teško reći kako će se odigrati određeni ritmovi i scene.
CW: Apsolutno si u pravu, upravo to je to. Čak štoviše, previdio sam u svojoj bedastoći, ako je to prava riječ, previdio sam nekoliko krucijalnih detalja, a zatim je postavljeno ravno na to, vidio sam da tamo ima puno političkih stvari i zanima me u takvim stvarima i zanima me takva stvar u takvom kontekstu. Komedija je najbolji način prijevoza tih elemenata.
SR: Kakvu razliku nalazite s barijerama koje se mogu preći ili slomiti u komediji protiv drame?
CW: Siguran sam da ih ima dosta i o njima bismo mogli dugo razgovarati kao što to rade razni akademici u posljednjih 200 godina, ali stvarno, moj posao je učiniti nešto u tome, pa pitanje koje moram postaviti sebi glasi: "Što mogu učiniti u datom kontekstu?" i to je bilo prilično jasno. Glupa komedija poput tog treba izravnog momka i taj momak mora biti što ravniji. Onog trenutka kad počnete igrati ravno više niste ravno, savijeni ste ravno, tako da stvarno zahtijevaju uobičajena - i obično mislim na ozbiljna - ozbiljna, neposredna analiza i istraživanje, gledajući u to i pronalazeći dramatično funkciju, sve što radite dok ne osjetite da ste sakupili dovoljno bodova za sigurno i sigurno igranje uloge.
SR: Da li je za vas postojao određeni način? Osjećam se kao da je Bert netko s kime se u životu susrećem
CW: Ne, ne. Valjda nema stvarnih strogih pravila, ali samo učim primjenjivati svoju filozofiju o komediji koja jest, to je ozbiljan posao i rezultat mora biti smiješan, a ne postupak.
SR: Možete li osjetiti nešto s ovim, da je u komediji i glumačkoj sceni bilo nešto posebno?
CW: Da, dobro ne kao uspjeh. To nikada ne možete reći, hoće li se publici svidjeti, oni rade testne projekcije bla bla, bla, s čim ja nemam nikakve veze, ali možete vidjeti kada to radi i to je posao redatelja da vas vodi kroz to. To je upravo ono što mislim, da se vratim na početak, to je bio Sean [Anders] koji me uvjerio da će to biti upravo onako kako sam ja to želio učiniti, zato me je odglumio.
SR: Da li je postojao određeni dan ili trenutak koji je to odredio za vas?
CW: To je nagomilavanje. Ono što mi se toliko svidjelo tijekom snimanja, možda mi se više neće svidjeti kad ga vidim ili obrnuto. Dvije su povezane, ali ne na uzročnoj razini.
SR: Kakav je tip Bert? Bi li ga uopće želio u svom životu?
CW: Mislim da su takvi ljudi nezaobilazni. Sviđaju li ti se? Nije nužno. Želimo li Putina kao jednog od svjetskih lidera? Ne. Moramo li ga mirati? Za sada jesmo.
SR: Je li malo Putina bilo u Bertu?
CW: Moguće. Nije bilo namjerno. Kad govorimo o poslovnim ljudima i bezobzirnim poslovnim metodama, moguće.
SR: Kako je Sean prodao luk lika? Jeste li znali kako će se stvari odmah završiti?
CW: To je dio posla, to je moj posao i njegov posao. Stvarno je planirano i izvedeno poput trilera, kao i svaki drugi triler. Činjenica da se njih troje komičara spopadaju jedni i druge, gotovo je odvojena od toga. Nekako im je to učinjeno, poput trilera kakav jest.
SR: Jeste, iznenadio sam se zbog toga budući da je prva uglavnom zany komedija
CW: Zato je super, zato je i predivno. Sean, iako je poznat kao čovjek iz komedije, lako bi mogao i vjerojatno će režirati nekomediju, suspenziju, dramu.
SR: Gledajući trojicu ljudi, mislite li ikad uroniti nožni prst u taj oblik komedije?
CW: Ne, gledajući troje momaka, ne da ga nisam poznavao već, ali mi je još jednom vrlo jasno postalo jasno da ne mogu improvizirati, to jednostavno nije moja stvar.
SR: Zaista? Neki su vam nastupi toliko dobri da se na neki način čine bez napora …
CW: Ne ne, napora i improvizacija dvije su različite stvari. To što je improvizirano, ne znači i da nema napora, a samo zato što je bez napora ne znači i da je improviziran.
SR: Očito vas sada ljudi znaju zbog vašeg glumačkog rada, ali jako me zanima radost koju ste režirali (Strassov Der Rosenkavalier ) prošle godine. Je li to nešto što biste istraživali za Ameriku? Ili opet?
CW: Ne, to je učinjeno. U tome je ljepota pozornice. Ne volim snimljeno kazalište ili operu, jer nekako igraš nogomet u hokejskoj igri, znaš? Ili ili ne rade medije s pravdom, a vi na kraju imate hibrid koji je čisto senzacionalistički. Opera je vrlo kazališni medij koji bi se trebao vidjeti na pozornici s glazbenicima u jami kod publike.
SR: Dovoljno dobro iskustvo da usmjerite još jedno?
CW: Da, da, definitivno. Bilo je fantastično, svidjelo mi se.
SR: Previše je stvari sa živim orkestrima ovih dana.
CW: To je ekonomija, zato opera, ne umire, ali postaje sve teže i teže obući se. Rosenkavalier , što sam i učinio, posebno Strauss, Salome ima još manju ulogu od Rosenkavaliera, ali u jami je 110 glazbenika. Kažete, "Pa, uključeno je samo pet osoba" To je na pozornici tijekom izvedbe. A onda u jami imate 100 ili više. Glazba je neizmjerno složena i komplicirana pa joj treba puno proba, puno rada.
Također kad radite kazališnu ili opernu produkciju, radite to za vrlo specifično kazalište jer se to igra u njemu. Kazalište LA Opere ima najmanje 2.000 ljudi. Da, imali smo ovaj problem, trebali smo ići u Covent Garden i tada su otkazali jer su rekli: "Ne vidimo ga. Ne možemo ga raznijeti do te mjere".
SR: Postoji li netko s kim biste mogli sarađivati? Znam da gospodin Tarantino radi mnogo stvari operne kvalitete, bi li pomoglo da netko poput njega privuče više pažnje?
CW: Da, da, moguće. Bilo bi zanimljivo vidjeti ga kako opere. To je potpuno drugačiji postupak od režije filma. Samo za to bilo bi zanimljivo, ali on je tako talentiran čovjek, vjerojatno bi došao do neizmjerne i neizmjerno zanimljive i fascinantne pozornice. Ne znam. Ne znam je li to u prvom planu njegovih interesa. S druge strane, on je savršen filmaš i morao bi provesti godinu dana s operom.
SR: Pa drago mi je što ste se našli.
CW: I ja sam, vrlo tako. Možda je još veselije od tebe. [Smije]
-
Horrable Bosses 2 sada se igra u kinima.
